„Pitao je učenik učitelja:
– Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš… Pomozi mi da i ja postanem takav.
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krompir i jednu prozirnu kesu.
– Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost – reče učitelj – uzmi jedan krompir pa sa jedne njegove strane napiši svoje ime, a sa druge ime čovjeka sa kojim si se posvađao, a onda stavi krompir u kesu.
– I to je sve? – upita učenik iznenađeno.
– Ne, – odgovori učitelj – potrebno je da uvijek sa sobom nosiš tu kesu, i svaki put kada se se osjetiš uvređeno da u nju staviš krompir.
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Kesa se punila krompirima i postala poprilično teška. Bilo je vrlo nezgodno stalno je nositi sa sobom. Uz to krompiri koji su prvi stavljeni u kesu počeli su da se kvare. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neprijatan miris. Učenik je došao kod učitelja i rekao:
– Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, kesa je suviše teška, a drugo, krompir se pokvario. Predloži nešto drugo.
Ali učitelj je odgovorio:
– To isto dešava se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter, koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj tovar lako bi zaboravili da nije suviše težak da ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane. Svaki put kada odlučiš da se uvrjediš ili da nekome naneseš uvredu razmisli da li ti je taj kamen potreban.“
0 komentari:
Objavi komentar