Bilježnica

Charlie Rockwell vraćao se kući nakon naporne večeri koju je proveo usamljen za šankom ispijajući čaše whiskija jednu za drugom. Ulice su bile bezdušne i tihe. Gradić je spavao i čekao svjetlu budućnost. Charlija za to nije bilo briga. On je samo vukao svoje noge i tražio put kući kako bi se naspavao i sutradan krenuo ispočetka. Charlie nije neki okorjeli pedesetogodišnjak koji je upropastio svoj život kao što isprva mislite. Naprotiv, on je dvadeset dvogodišnjak željan življenja i uspjeha u svom životu. Samo, postoji jedan problem, nema sreće. Kratka tanka kosa, krupne zelene oči, pune usnice i sitna brada. Trenutno je nosio crnu košulju zalivenu Jack Danielsom, traper hlače i smeđe udobne cipele. Takav je njegov izgled. Stigao je do svojih ulaznih vrata. Desnom rukom je uzeo ključeve dok se lijevom držao za zid kako ne bi izgubio ravnotežu. Trebalo mu je nekoliko pokušaja da gurne ključ u ključanicu. Gegao se do svoje sobe. Nakon što je ušao, bacio se na krevet i glavu pokrio jastukom. Počeo je jecati. Nedugo nakon toga je zaspao.
Sutradan, probudio se cijeli mamuran i zbunjen. Naviknuo se na takav osjećaj. Ustao je iz kreveta, umio se i vratio nazad u sobu. Izgubio je posao prije tjedan dana. Od tada redovito odlazi do mjesnog kafića kako bi ubio tugu u alkoholu. Do prije mjesec dana imao je sve što poželi. Mnoštvo prijatelja, dobru obitelj i kolege s posla. No to se sve promijenilo. Njegova majka je umrla. Nitko nije znao kako. Doktori nisu uspjeli otkriti način niti razlog zbog kojeg je umrla. Samo se srušila na tlo dok je pekla palačinke. To ga je strašno pogodilo. Njegov otac je dan poslije otišao iz kuće i nije se vratio. Zatim su nekolicina njegovih najboljih prijatelja otišla iz gradića u potragu za boljim životom. I na kraju je izgubio posao jer je par puta došao pijan i nije bio sposoban obavljati svoju dužnost. Zbog tih razloga sada ovdje sjedi potpuno sam, nesretan i mamuran. Zatim se približi ladici te ju otvori. Izvadi iz nje nekakvu bilježnicu sa crnim tvrdim koricama. Na sredini tih korica bilo je naslikano osrednje veliko crveno srce. Rubovi korica su bili istrošeni. Otvorio ju je. Bila je prazna. Ako ikada pronađe djevojku rekao je da će sve trenutke koje provede s njom zapisati u tu bilježnicu. Ona je bila nešto poput ljubavnog dnevnika. Pronašao ju je prije točno sedam godina u podrumu kuće.
Vjerojatno je bila očeva, ali nije bio u potpunosti siguran. Često ju je otvarao, prelistavao prazne stranice i pitao se kada će napisati prvu riječ. Ubrzo ju je vratio nazad jer je znao da će još dugo vremena ostati neispunjena. Otišao je do kuhinje, pojeo nešto što je pronašao u frižideru, popio čašu vode i izašao iz kuće. Kuća mu je bila najljepša u cijelome gradiću. Nije bila najveća i najbogatija, ali je zato najljepše uređena i prepuna lijepih uspomena. Nalazila se na samom rubu jezera. Imala je i vrt u kojem je bio voćnjak. Pješčani put je vodio do samog trga koji je uvijek prepun užurbanih ljudi. Prohodao je par stotina metara dok nije došao do kafića. Naručio je kavu s mlijekom. Prolistao je dnevne novine. Tražio je oglase za posao.
„Slobodno?“
Začuje ženski glas i podigne pogled. Ispred njega bijaše predivna mlada djevojka duge plave kose, rumenim licem, lijepim osmjehom i smeđim očima. Prstom je pokazivala stolicu koja je bila nasuprot Charlija. Nakratko se zbunio, no ubrzo odgovori pozitivnim odgovorom. Ona naruči sok i pogleda ga prodornim pogledom. „Sjećaš li me se?“ Nije ju prepoznao. Bilo mu je neugodno. „Žao mi je, ali ne baš.“
„Pa kako ne? Zajedno smo išli u vrtić.“
Charlie se i dalje nije mogao sjetiti. Nije znao što će reći. Bio je potpuno zbunjen.
„Julia Sitter. Sjećaš li se sada?“
Charlie se potpuno iznenadio. Julia Sitter bila je jedna od najružnijih curica u vrtiću. Bila je naporna i ostali je nisu voljeli. Često je plakala i budila ostalu djecu. Jednom je ubacila dvadeset šalica kakaa u koš za smeće i to pokazala odgajateljici bez ikakvog srama.
„Ne mogu vjerovati da si to ti“, reče Charlie i nastavi s komplimentom.
„Stvarno si se promijenila. Izgledaš predivno.“
„Hvala. I ti isto“, odgovori ona pomalo pijuckajući sok.
„Odakle ti u ovome gradiću?“
„Došla sam posjetiti brata. Nisam ga vidjela pune dvije godine i krajnje vrijeme je da ga podsjetim.“
„Koliko dugo ostaješ ovdje?“, upita Charlie.
„Tri mjeseca“, reče. „Na godišnjem sam odmoru i sad imam priliku pošteno se odmoriti.“
Njihov razgovor potrajao je do kasnih popodnevnih sati. Charlie joj je rekao sve što mu se dogodilo u proteklih mjesec dana. Ostala je šokirana. Naručili su još nekoliko pića. Zatim ona započne svoju priču. Radi u velikom trgovačkom centru. Prodavačica je u dućanu cipela. Plaća joj nije velika, ali je dovoljna za njene potrebe. Često se selila i zbog toga je ostavila dva dečka. Nije voljela vezu na daljinu.
Pogledala je na sat. Rekla mu je da mora krenuti jer već dosta kasni. Zapisala je svoj broj na komadić papira i predala Charliju. On se ugodno iznenadi i spremi papirić u džep. Pozdravila ga je i napustila gradski trg. Više ju nije vidio. Charlie je popio treće piće do kraja, uredno platio sve što su popili i krenuo putem kući. Hodajući, primijetio je kako se nešto u njemu promijenilo. Sada bi imao običaj otići do kafića i započeti piti runde alkohola. Sigurno je to bilo zbog Julije. Nije se zaljubio, ali je shvatio kako mu se sviđala. Otišao je do sobe i izvadio crnu bilježnicu. Otvorio ju je po tko zna koji put. Mislio se hoće li zapisati ovaj dan? Hoće li to biti početak njegove ljubavi? Oklijevao je, no ipak je započeo. Kada je završio opisivanje, pročitao je nekoliko puta. Nasmijao bi se svaki put kada bi došao do kraja. Svidjelo mu se. Zatim spremi papirić na kojem je zapisan njezin broj, zatvori bilježnicu i vrati je u ladicu. Nedugo nakon toga otišao je spavati. Nije otišao po noćnu dozu alkohola. Želio je promjene.
Sunce je polako izlazilo. Danas je ustao ranije što je bilo neobično za njega. Nije mogao spavati. Bio je suviše uzbuđen zbog toga što će ju uskoro nazvati. Čekao je jedanaest sati. Bio je to njegov sretan broj. Sa jedanaest godina zabio je svoj prvi gol na malonogometnoj utakmici. Osvojio je ukupno jedanaest medalja tijekom čitave karijere. Na lutriji, broj jedanaest izlazio bi najviše puta. Pa zašto onda ne bi obavio poziv u jedanaest sati?
Tako i učini. Otvori bilježnicu i utipka brojeve u mobitel. Stisne zelenu tipku i nada se najboljem.
„Halo?“, začuje se glas iz mobitela.
„Bok“, ugodnim glasom reče. „Charlie pri telefonu.
„Zdravo Charlie“, reče Julia.
„Slušaj, htio sam te pitati, jesi li slobodna popodne? Mislio sam da odemo na kavu.“
Tišina je trajala samo sekundu.
„Vrlo rado“, veselo odgovori.
„U četiri sata u istom kafiću?“
„Dogovoreno.“
„Super onda. Vidimo se“, zadovoljno kaže Charlie.
„Vidimo se“, reče ona i poklopi slušalicu.
Charlie je sada doslovno skakao od sreće. Osmjeh mu se širio od uha do uha. Njegovu zadovoljstvu nije bilo kraja. Otrči do olovke i skoči na krevet. Želio je zapisati apsolutno sve što mu se dogodilo. Ovo će mu definitivno biti jedan od dražih dijelova u bilježnici. Ipak, početci su najslađi. Nakon što je sve zapisao, otišao je ručati. Poslije nije znao što će sa sobom. Besciljno je lutao po kući čekajući dogovoreno vrijeme.
Lijepo se skockao, zaključao kuću i uputio se prema trgu. Nervoza ga nije hvatala i bio je sretan zbog toga. Uranio je. Sjeo je na isto mjesto kao i jučer. Naruči kavu i počne listati novine čekajući Juliju.
Nakon desetak minuta ona se pojavi. Charlie joj se nasmiješi i sjedne.